hr
Kapari
Vrbnik na otoku Krku riznica je glagoljaške baštine s dugom vjerskom i kulturnom tradicijom, velikim brojem svećenika i biskupa. Ovdje već punih 700 godina djeluju i ”Kapari” bratovština sv. Ivana Krstitelja. Članovi su odrasli muškarci, katolici, danas ih ima oko 20-ak. Osnovani su 1323. godine. U Hrastovu gaju podno Vrbnika sastavljen je statut bratovštine sv. Ivana Krstitelja napisan glagoljicom. Kapari sudjeluju u procesiji na Tijelovo i Velik petak kada pjevaju nekoliko staroslavenskih napjeva Pojubicu i Božji plač koji spadaju u sam vrh hrvatske pasionske baštine. Na Veliki petak nakon procesije mjestom okupljaju se u župnoj crkvi u kapeli Frankopana gdje pred Božjim grobom pjevaju spomenute napjeve. Nadalje kapari sudjeluju i u nošenju pokojnika na sprovodima te se nakon toga okupljaju u župnoj dvorani i za njega mole. Nose svijetlu vunenu ”tuniku” koja s prednje i stražnje strane ima crveni križ te kapu odnosno kapuljaču pa su po tome i nazvani kaparima. Kapu nikad ne stavljaju na glavu za života nego tek kad umru jer se pokapaju u toj odori. Njihova zavjetna crkva je sv. Ivana Krstitelja koja potječe iz 14. stoljeća a u kojoj se danas ukapaju vrbnički svećenici. Zadatak kapara nekada je bio skrbiti za spomenutu crkvu, karitativno pomagati siromašne itd.
Dodatne informacijeO emisiji
Vrbnik na otoku Krku riznica je glagoljaške baštine s dugom vjerskom i kulturnom tradicijom, velikim brojem svećenika i biskupa. Ovdje već punih 700 godina djeluju i ”Kapari” bratovština sv. Ivana Krstitelja. Članovi su odrasli muškarci, katolici, danas ih ima oko 20-ak. Osnovani su 1323. godine. U Hrastovu gaju podno Vrbnika sastavljen je statut bratovštine sv. Ivana Krstitelja napisan glagoljicom. Kapari sudjeluju u procesiji na Tijelovo i Velik petak kada pjevaju nekoliko staroslavenskih napjeva Pojubicu i Božji plač koji spadaju u sam vrh hrvatske pasionske baštine. Na Veliki petak nakon procesije mjestom okupljaju se u župnoj crkvi u kapeli Frankopana gdje pred Božjim grobom pjevaju spomenute napjeve. Nadalje kapari sudjeluju i u nošenju pokojnika na sprovodima te se nakon toga okupljaju u župnoj dvorani i za njega mole. Nose svijetlu vunenu ”tuniku” koja s prednje i stražnje strane ima crveni križ te kapu odnosno kapuljaču pa su po tome i nazvani kaparima. Kapu nikad ne stavljaju na glavu za života nego tek kad umru jer se pokapaju u toj odori. Njihova zavjetna crkva je sv. Ivana Krstitelja koja potječe iz 14. stoljeća a u kojoj se danas ukapaju vrbnički svećenici. Zadatak kapara nekada je bio skrbiti za spomenutu crkvu, karitativno pomagati siromašne itd.